Od za liječenje hipertenzije kod dijabetesa melitusa

S postankom DM tipa 1 povezivao se niz virusa uključujući rubeolu, coxsackie, citomegalo, Epstein—Barr i retrovirusekoji mogu izravno inficirati i rastočiti β—stanice ili ih oštetiti posredno, izlaganjem autoantigena, odnosno aktiviranjem autoreaktivnih limfocita, oponašajući molekulski slijed autoantigena koji potiču imuni odgovor molekulska mimikrija ili na druge načine.

Određenu ulogu ima i dijeta. Povećani rizik tipa 1 DM povezuje se s davanjem mliječnih proizvoda dojenčadi osobito kravljeg mlijeka i mliječne bjelančevine β kazeinas visokim razinama nitrata u pitkoj vodi i s niskim unosom vitamina D. Patogenetski mehanizmi ovih pojava nisu jasni.

Skrining za hipertenziju

Tip 2: Tip 2 ranije zvan adultni oblik ili neovisan o inzulinu obilježava neprimjereno lučenje inzulina. Razine inzulina su često, osobito u početku bolesti, vrlo visoke, ali periferna rezistencija i povećano stvaranje glukoze u jetri čine i te koncentracije nedovoljnim za uspostavljanje euglikemije.

 - Она через силу улыбнулась.  - Остальное будет зависеть от. Сьюзан знала, что «остальное» - это штурмовая группа АНБ, которая, перерезав электрические провода, ворвется в дом с автоматами, заряженными резиновыми пулями. Члены группы будут уверены, что производят облаву на наркодельцов. Стратмор, несомненно, постарается проверить все лично и найти пароль из шестидесяти четырех знаков.

Nakon toga stvaranje inzulina opada, što dodatno pogoršava hiperglikemiju. Bolest se većinom razvija u odraslih i starenjem postaje sve češća. Postoji jasna genetska predispozicija, koju svjedoči visoka prevalencija ove bolesti u nekim etničkim skupinama navlastito američki Indijanci, Hispanoamerikanci i Azijati i u rođaka dijabetičara.

Za najčešće oblike tipa 2 nisu međutim otkriveni odgovorni geni. Patogeneza je složena i još uvijek nejasna. Hiperglikemija se javlja kad lučenje inzulina više ne može kompenzirati inzulinsku rezistenciju. Premda je ta rezistencija tipična za tip 2 vježbe za hipertenziju razred 2 za osobe na povećanom riziku, postoje i dokazi o disfunkciji β—stanica i o smanjenom lučenju inzulina, uključujući i prvu fazu lučenja tijekom IV infuzije glukoze, gubitak normalne, pulzirajuće sekrecije inzulina, povećano lučenje proinzulina koje ukazuje na poremećaje u obradi inzulina, te nakupljanje amiloidnog polipeptida bjelančevina koja se normalno izlučuje zajedno s inzulinom u otočićima gušterače.

I sama hiperglikemija može smanjiti lučenje inzulina jer visoke razine glukoze desenzibiliziraju β—stanice ili ih dovode u disfunkciju toksičnost glukoze. Ove promjene se uz inzulinsku rezistenciju postupno razvijaju godinama. Pretilost i dobivanje na težini su važne odrednice rezistencije na inzulin.

Uz stanovite genetske sklonosti odraz su dijete, tjelovježbe i životnog stila. Masno tkivo povećava plazmatske razine slobodnih masnih kiselina, koje ometaju transport glukoze potaknut inzulinom, kao i aktivnost mišićne glikogen sintetaze.

Osim toga, masno tkivo ima i obilježja endokrinog organa jer otpušta niz čimbenika, adipocitokina, koji na metabolizam glukoze djeluju povoljno adiponektin ili nepovoljno TNF—α, IL—6, leptin, rezistin. Kočenje intrauterinog rasta i niska porođajna težina se isto tako povezuju s inzulinskom rezistencijom u kasnijem životu pa mogu odražavati prenatalne okolišne utjecaje na mijenu glukoze. Mješoviti tipovi: Odgovorni su za mali segment DM, kamo spadaju genetski defekti funkcije β—stanica, učinka inzulina i mitohondrijske DNK npr.

Cushingov sindrom, akromegalijatoksini npr. Trudnoća izaziva određeni stupanj inzulinske rezistencije, ali se rijetko razvije gestacijski DM str. Klinička slika Vodeći simptomi DM posljedica su hiperglikemije: osmotska diureza zbog glikozurije uzrokuje poliuriju i polidipsiju koje vode u ortostatsku hipotenziju i dehidraciju. Teška dehidracija uzrokuje slabost, malaksalost i promjene mentalnog statusa. Simptomi se javljaju i povlače sukladno kolebanjima glikemije.

Polifagija zna pratiti hiperglikemiju, ali bolesnicima u pravilu nije vodeći problem. Hiperglikemija od za liječenje hipertenzije kod dijabetesa melitusa uzrokovati i gubitak tjelesne težine, mučninu i povraćanje, zamućen vid te sklonost bakterijskim ili gljivičnim infekcijama. Bolesnici s tipom 1 DM tipično dolaze u simptomatskoj hiperglikemiji, ponekad i u dijabetičnoj ketoacidozi DKA, str.

I dijabetičari tipa 2 se znadu javiti zbog simptomatske hiperglikemije, ali su češće asimptomatski i njihovo se stanje otkriva usput, pri rutinskom pregledu. U nekih su dijabetičara početni simptomi odraz komplikacija vidi nižešto ukazuje na duže trajanje bolesti, a neki spočetka upadaju u hiperosmolarnu komu, posebno u razdoblju stresa, kad je metabolizam glukoze dodatno poremećen, odnosno nakon primjene lijekova kao što su kortikosteroidi.

Komplikacije Godine loše kontrolirane hiperglikemije uzrokuju niz, u prvom redu žilnih komplikacija, koje zahvaćaju male mikrovaskulne ili velike makrovaskularne žile. U mehanizme nastanka žilne patologije idu glikoziliranje serumskih i tkivnih bjelančevina sa stvaranjem uznapredovalih proizvoda glikacije od za liječenje hipertenzije kod dijabetesa melitusa. Imunološki otkloni predstavljaju drugu veliku komplikaciju koja je biljke za snižavanje krvnog tlaka izravnih učinaka hiperglikemije na staničnu imunost.

Mikrožilne promjene su u pozadini tri najčešće, razorne komplikacije DM: retinopatije, nefropatije i neuropatije. Patologija malih žilica osim toga bitno otežava zarastanje kože, tako da se i sitne ozljede mogu prometnuti u duboke ulkuse koji se lako inficiraju.

Dobra kontrola glikemije može spriječiti niz ovih komplikacija, ali ne hipertenzija lijekovi vitamini izliječiti već postojeće. Dijabetična retinopatija: Dijabetična retinopatija je najčešći uzrok sljepoće u SAD vidi str.

Spočetka je obilježena kapilarnim mikroaneurizmama mrežnice, a kasnije edemom makule i neovaskularizacijom. Nema ranih simptoma, ali s vremenom se javlja zamućenje vida, ablacija staklovine ili mrežnice te djelomični ili potpuni gubitak vida, ali je stopa napredovanja nepredvidljiva.

Dijagnoza se postavlja pregledom očne pozadine, a liječenje se provodi fotokoagulacijom argonskim laserom ili vitrektomijom. Striktna kontrola glikemije, rano otkrivanje i svrsishodno liječenje su presudni u prevenciji gubitka vida.

Visok krvni pritisak i šećerna bolest, Dijagnoza hipertenzije, ispitiv

Dijabetična nefropatija: Dijabetična nefropatija vidi i str. Karakterizirana je zadebljanjem bazalne membrane glomerula, ekspanzijom mezangija i sklerozom glomerula. Ove promjene dovode do glomerulske hipertenzije i progresivnog pada glomerulske filtracije. Sistemska arterijska hipertenzija ubrzava napredovanje ovih promjena.

Bolest je obično asimptomatska dok se ne razvije nefrotski sindrom ili zatajenje bubrega.

Otkriva se određivanjem albuminurije. Ako je nalaz test trake negativan na proteinuriju, treba odrediti omjer albumina i kreatinina u prigodnom uzorku mokraće ili albuminuriju u 24 h urinu. Liječenje se sastoji iz striktne kontrole glikemije i arterijskog tlaka. Pri prvim znacima mikroalbuminurije ili još ranije treba propisati jedan ACE inhibitor ili blokator angiotenzinskih receptora radi suzbijanja hipertenzije jer ovi lijekovi snižavaju intraglomerulski tlak i tako djeluju nefroprotektivno.

Dijabetična neuropatija: Dijabetična neuropatija je posljedica ishemije živaca zbog mikrožilnih promjena, izravnih učinaka hiperglikemije na neurone i otklona staničnog metabolizma koji remete funkciju živaca. Postoji više oblika, poput simetrične polineuropatije s varijantama tankih i debelih niti i autonomne neuropatije. Najčešća je simetrična polineuropatija; pogađa šake i stopala distribucija u obliku rukavica i čarapaa prokazuje se parestezijama, disestezijama ili bezbolnim gubitkom osjeta dodira, vibracije, propriocepcije ili temperature.

Na nogama dolazi do zamagljene percepcije ozljeda zbog neprikladne obuće i pretjeranog opterećenja, što pogoduje ulceracijama, infekcijama, prijelomima, subluksacijama i razaranju normalne strukture stopala Charcotovi zglobovi. Neuropatiju tankih niti obilježavaju bolovi, trnci i gubitak osjeta temperature uz očuvan osjet vibracije i položaja.

Takvi su bolesnici uz čestu autonomnu neuropatiju skloni ulceracijama stopala i neuropatskim promjenama zglobova. Neuropatiju pretežno debelih niti karakterizira mišićna slabost, gubitak osjeta vibracije i položaja te gašenje dubokih tetivnih refleksa. Česta je atrofija mišića stopala i pijetlov hod kljenut peroneusa. Slika —1. Pregled dijabetičnog stopala.

Na svakom se stopalu nitastim esteziometrom dodiruju specifične točke uz povećanje pritiska dok se nit uređaja ne svine. Tako se postiže jednak i reproducibilan podražaj lakog dodira, kojim se prate promjene senzibiliteta u vremenu. U druge oblike dijabetične neuropatije idu radikulopatije, kranijalne neuropatije i mononeuropatije.

Visok krvni pritisak i šećerna bolest Visok krvni pritisak i šećerna bolest Hipertenzija je dosta česta u oba najčešća tipa dijabetesa i značajno utiče na nastanak i progresiju drugih komplikacija dijabetesa.

Radikulopatije obično zahvaćaju korjenove L2—L4 s bolovima, slabošću i atrofijom donjih udova dijabetična amiotrofija ili korjenove Th4 do Th12 s bolovima u prsima i trbuhu torakalna poliradikulopatija.

Kranijalna neuropatija uzrokuje diplopiju, ptozu i anizokoriju ako je u pitanju III. Mononeuropatije dovode do slabosti i trnjenja n. Dijabetičari su skloni i kompresijskim neuropatijama, poput sindroma karpalnog tunela. Mononeuropatije se znadu javiti istodobno na nekoliko mjesta mononeuritis multiplex. Većinom pogađaju starije bolesnika, ali se za nekoliko mjeseci znadu spontano povući.

Dijagnoza simetrične polineuropatije postavlja se utvrđivanjem ispada osjeta i oslabljenih refleksa Ahilove tetive; gubitak percepcije laganog od za liječenje hipertenzije kod dijabetesa melitusa najlonskom niti otkriva bolesnike koji su naročito skloni ulceracijama stopala SL. Kod svih neuropatija je potrebna elektromiografija s analizom živčane provodljivosti, ponekad radi isključivanja drugih uzroka radikulopatije ili kompresijskih sindroma. Striktna kontrola glikemije može smanjiti neuropatiju.

U simptomatsko liječenje ide lokalna primjena kapsaicinske kreme, davanje tricikličkih antidepresiva npr. Bolesnici s gubitkom osjeta trebaju svakodnevno pregledavati svoja stopala kako bi otkrili manje ozljede i spriječili napredovanje prema ulceracijama i teškim infekcijama. Makrožilne promjene: Ateroskleroza velikih žila posljedica je hiperinzulinemije, hiperglikemije i displipidemije koje su tipične za DM. Javlja se angina pectoris, dolazi do IM, TIA i apopleksije te do periferne opstrukcijske arteriopatije.

Dijabetična kardiomiopatija je izgleda posljedica niza čimbenika, uključujući epikardnu aterosklerozu, hipertenziju s hipertrofijom lijeve klijetke, mikrožilne promjene, disfunkciju endotela i autonomnog živčevlja, pretilost te metaboličke otklone. Do zatajenja srca dolazi zbog slabljenja sistoličke i dijastoličke funkcije lijeve klijetke.

Dijagnoza se postavlja iz anamneze i kliničkog pregleda, dok se probirne pretrage još usavršavaju. Liječenje se sastoji iz suzbijanja aterosklerotskih čimbenika rizika, poput normaliziranja glikemije, lipidemije i arterijskog tlaka uz prestanak pušenja i svakodnevno uzimanje ASK i ACE inhibitora. Za razliku od mikrožilne patologije, intenzivna kontrola glikemije tu nije učinkovita mjera prevencije.

Infekcije: Dijabetičari su skloni bakterijskim i gljivičnim infekcijama zbog nepovoljnog učinka hiperglikemije na funkcije granulocita i T limfocita.

Najčešće su mukokutane infekcije gljivicama npr. Druge komplikacije: Česte su promjene na razini stopala kožne promjene, ulceracije, infekcije, gangrenea pripisuju se oštećenjima žila, neuropatiji i relativnoj imunosupresiji. Dijabetičari su također izloženi povećanom riziku nekih mišićnokoštanih bolesti, poput infarkta mišića, sindroma karpalnog tunela, Dupuytrenove kontrakture, adhezijskog kapsulitisa ili sklerodaktilije.

Češće se javljaju i očne bolesti nevezane o dijabetičnu retinopatiju npr.

Dijagnoza hipertenzije

Veća je i incidencija depresije i demencije. Dijagnoza Na DM ukazuju tipični simptomi, a potvrđuje se mjerenjem koncentracije glukoze u plazmi. Najbolje je da se mjerenje izvrši nakon 8—12 h gladovanja [glukoza u plazmi natašte FPG od engl. OGTT je osjetljiviji za otkrivanje šećerne bolesti i oštećene tolerancije glukoze, ali je skuplji, složeniji i manje reproducibilan nego FPG, pa se rutinski rijetko primjenjuje, osim u obradi gestacijskog DM str.

U praksi se DM ili oštećeno podnošenje glukoze često dijagnosticiraju na osnovi prigodnog mjerenja glukoze u plazmi ili glikoziliranog hemoglobina HbA1c. Ako postoje klinički znaci šećerne bolesti dvostruka provjera nije potrebna.

Ova pretraga i njene referentne vrijednosti još nisu standardizirane pa su mogući lažno visoki ili niski rezultati vidi iz srca i hipertenzije. Mjerenje glukoze u mokraći, koje se ranije puno rabilo, izgubilo je svoje mjesto u otkrivanju i u praćenju DM zbog niske osjetljivosti i hipertenzija je vrtoglavicu. Osobama na visokom riziku DM npr.

Budući da za takve osobe nema dokazano djelotvornih preventivnih mjera, ove su probirne pretrage ograničene na istraživačke projekte.

Takve osobe treba podvrgavati probiru na DM određivanjem FPG bar jednom u 3 godine dok postoji euglikemija te bar jednom godišnje ako se utvrdi oštećena tolerancija glukoze TBL. Svi bolesnici s tipom 1 trebaju izvršiti probir na dijabetične od za liječenje hipertenzije kod dijabetesa melitusa 5 god.

Pregled nogu treba provesti bar jednom godišnje, tražeći ispade osjeta dodira, vibracije, boli i temperature, koji su svojstveni za perifernu neuropatiju. Osjećaj dodira se najbolje provjerava jednonitnim esteziometrom SL. Čitavo stopalo, a posebno kožu ispod glavica metatarzalnih kostiju, valja pregledati na pukotine i znakove ishemije, kao što su vrijedovi, gangrene, gljivične infekcije, osobito noktiju te gubitak arterijskih pulzacija ili dlaka. Fundoskopiju treba izvršiti oftalmolog; razmak ovih pregleda je prijeporan, ali se kreće od bar jednom godišnje za bolesnike s utvrđenom retinopatijom do jednom u 3 godine za one bez retinopatije na zadnjem pregledu.

Pretraga prigodnog ili 24—h uzorka mokraće provodi se svake godine radi otkrivanja proteinurije i mikroalbuminurije uz određivanje serumskog kreatinina radi procjene bubrežnih funkcija.

MSD priručnik dijagnostike i terapije: Diabetes mellitus

Mnogi smatraju da je zbog rizika srčane bolesti važan i ishodni elektrokardiogram. Lipidogram treba provjeravati bar jednom godišnje, odnosno češće ako se uoče otkloni. Liječenje Temeljna je kontrola hiperglikemije kako bi se suzbili simptomi i spriječile komplikacije uz što manje hipoglikemijskih incidenata. Ti se ciljevi prilagođuju bolesnicima u kojih nije preporučljiva stroga kontrola glikemije npr.